U
zoru marta 1996. godine iz Banjaluke je jedna naša ekipa
od 23 učesnika krenula put Drinića. Probijali smo se punih
17 sati preko Ribnika, Vučje poljane, Bobije i Srnetice.
U Ribniku smo potražili pomoć IFORA i oni su nas pratili
do mjesta zvanog Vučja poljana. Tu nas je pratnja IFORA
napustila jer su se morali, po nekim svojim pravilima,
vratiti u bazu prije mraka. Mi smo sami, u šumskom traktoru,
nastavili proboj kroz snijeg i led do Drinića. Put preko
zavijane planine Bobije izgledao je kao u romanima Džeka
Londona i vremenu prvih američkih trapera. U Drinić smo
došli veoma kasno i zatekli smo ono što smo i očekivali.
Bilo je to negdje iza deset sati noću i bila je mjesečina
i bila je zima a prvo što smo uradili je da smo se prijavili
IFORU na obližnjem graničnom prelazu entiteta. Zatim smo
se vratili u Drinić i od 153 kuće koliko ih je bilo samo
smo pronašli par koliko-toliko cijelih. U jednoj od njih
smo zanoćili. Prije spavanja svako je otišao da vidi svoju
kuću jer nismo mogli dočekati da svane i da vidimo u kakav
Drinić smo došli. Bilo smo zaista bez grama straha a ono
što smo vidjeli bilo je jezivo. Skoro sve je bilo popaljeno
a ono što nije moglo izgoriti sistematski je porušeno.
Ništa cijelo nije bilo tako da smo se vratili ojađeni
u tu kuću koju smo odredili za spavanje. A spavanja nije
ni bilo jer svako je prepričavao šta je zatekao kod svoje
kuće. Ništa živo nismo zatekli, samo leševe
pobijenih domaćih
životinja i jednu grobnu
tišinu
|
|
|
koja
je ubijala. Tu je vladala smrt i beznađe. Sutradan smo uspjeli
obići naše groblje u obližnjem selu Bukovači koja je ostala
u Federaciji. Svuda kuda je oko moglo dosegnuti bilo je
bez krovova. Prvo što smo planirali da uradimo je da pokrijemo
te ruševine i da zaštitimo kuće od daljnjeg propadanja.
Šumu smo počeli da sječemo ubrzo nakon toga prvog dolaska.
Mi šumari smo se brzo organizovali, jer ništa od opreme
nismo imali. Sve je ostalo u Bosanskom Petrovcu. Morali
smo da budemo prosijaci po Banjaluci. Tražili smo po kasarnama,
hodali po komeserijatima da uprosimo neku deku, da uprosimo
krevet, peć, da uprosimo konzervi. Sa 200 dinara na računu
počeli smo da radimo i iz dana u dan vjera u uspjeh počela
je da se vraća i mi smo napredovali sve više. Sve više povratnika
je bilo i krovovi na kućama su ponovo počeli da raduju naše
oči. Kovali su se ekseri, slagale cigle i život se ponovo
vratio u Drinić. Iz pepela, ali bukvalno iz pepela, digao
se Drinić za koji mnogi posjetioci danas kažu da je prerastao
samoga sebe i dobio oblik varošice sa svim neophodnim što
taj pojam podrazumjeva.
|
|
|
