srnetica


Danas je Srnetica varoš koje nema, ali i mjesto koje, još uvijek, neki nisu zaboravili. Dvije šumarije, ona iz Drinića i ona iz Potoka, namjeravaju uskoro asfaltirati put do ovoga mjesta.


Mnogo je priča, od iskona pa do ovih današnjih dana, napisano o Srnetici. Mnogo je tekstova, slika i vremena darivano ovoj varoši koja se, za svoga srećnog vremena, ugnjezdila u njedrima planine Klekovače. Ovo je prvi put da Srnetica izlazi na INTERNET. Ukucajte na primjer, na Guglu ovu riječ i nećete dobiti ništa značajnije. Od sada ćemo to promijeniti.

	POSJETITE IZLOŽBU!!!
		Iako je na početku rada, Oštrelj bio centar Šipadovih željeznica, istinska željeznička raskrsnica bila je Srnetica. Od prvih pa sve do kraja sedamdesetih godina proteklog vijeka, kroz ovo mjesto je prolazilo, i to svakodnevno, više desetina putničkih odnosno teretnih vagona. Hroničari su tih sedamdesetih godina, zabilježili štošta veoma interesantnog. Tu je na primjer, i podatak da je željeznička pruga do Strmice, na jednoj, Jajca na drugoj i Prijedora na trećoj strani imala istu dužinu. Sva ta tri mjesta, odnosno destinacije, od Srnetice, svoga centra, bila su udaljena po 107 kilometara. Da li je ovo slučajno ili namjerno tek, mogao bi da pojasni onaj koje projektovao ove pruge.


Sve priče o Srnetici završavale su se sjetom i nečim što je u grlu gušilo riječi, pošto je danas od te varoši ostalo samo mjesto kojeg više nema. A ne tako davno, prije nešto više od tridesetak godina, u Srnetici je bilo zamalo pa svega. Bilo je u toj varoši oko dvije i po hiljade stanovnika. Bilo je života i radosti i to na svakom koraku. Ispod svake jelike i smrče. I uz štreku koja je krivudala prema Drvaru i Kninu, s jedne, Prijedoru s druge, te Jajcu i Sarajevu, s treće strane. Bilo je ovdje i mladosti i nade koja je, ma kako im i koliko bilo teško, njene mještane uvijek vezivala uz proplanak na kome je nikla i do zvijezda narasla Srnetica. U kome je niklo mjesto koje je, uz riku srndaća i cvrkut ptica, najvjerovatnije i dobilo ime.


		Vozovi su kroz Srneticu prolazili svakih pola sata. Sve je u ovome mjestu odisalo radom i disciplinom koja je u ovu varoš stigla zajedno sa radnicima iz Hrvatske i Slovenije, odnosno onim drugim koji su dobar dio radnog vijeka proveli na radu u Njemačkoj i Švajcarskoj. Plate bi se u Srnetici dijelile svake prve subote u mjesecu. I to u isto vrijeme. Nikada radnici nisu bili prevareni, niti zakinuti makar za mali dio. A kada bi se plata podijelila, onda bi živjela i kantina, te još jedan objekat koji je svojim sadržajima bio najbliži nešto kasnije popularnim motelima. Tada bi se popila i koja kap više, a onda povela koja lijepa pjesma...


Tridesetak mlađih ljudi, uglavnom Prijedorčana, u Potocima, sjedištu opštine Srpski Drvar, formiralo je Ekološko društvo "SRNETICA". Riječ je o potomcima bivših stanovnika koji su ovo prelijepo mjesto napustili zajedno sa ukidanjem uskotračne pruge. Svi oni došli su u potoke sa jednim ciljem - otrgnuti od zaborava sve što se vezuje uz Srneticu i vratiti ovoj varoši bar dio njenog nekadašnjeg sjaja.


		Za predsjednika Skupštine Ekološkog društva "SRNETICA" izabran je Branko Runjić, a za potpredsjednike Mato Brlek, Mile Tučić i Todor Marčeta. Na čelu Upravnog odbora je Mato Brlek. Pored njega tu su i članovi Upravnog odbora Mile R. Marčeta, Mile Tučić, Branko Runjić, Ratko Macanović, Mišo Kecman i Rajka Simidžija. Na Osnivačkoj skupštini izabran je i Stručni savjet u kome su Mirko Rokvić, Milanko Brkljač, Jovo Kuridža, Ljilja Mitrović i Slaviša Sabljić, te Nadzorni odbor i Sud javne kritike. Na slici (lijevo) novoizgrađena eko-kuća na Srnetici.

SJEĆANJA:

Varoš je, kao jedna od radničkih kolonija "Šipada", počela nicati pred sam početak Prvog svjetskog rata. Tada je, zapravo, počela da se gradi željeznička pruga, kojom je Srnetica bila povezana sa svijetom. Bila je uskotračna pruga koju su mnogi veoma često poistovjećivali sa prugom kojom je išao sada već legendarni "Ćiro". - Tu, međutim postoji velika razlika. Jer "Ćiro" je išao prugama, uglavnom, Vojvodine gdje je razmak između šina bio 66 centimetara. Kod nas je taj razmak bio čak dvanaest centimetara veći. To znaju samo oni okji su rasli sa prugom ili oni kojima je neko njegov bio u plavoj željezničkoj uniformi - pojašnjavao bi često Janko Radulović, nekadašnji visoki oficir JNA kojinje rođen u Podsrnetici, a koji je kasnije dane djetinjstva i osnovnog školovajna provodio u Srnetici. Nekoj od priča o ovoj varoši, koje je namjernicima pripovjedao Janko Radulović danas je veoma teško povjerovati. Čovjek naprosto ne može svemu vjerovati, kada danas dođe u Srneticu i tu vidi avetinjsko pusto i porušeno mjesto. Kada vidi mjesto koje je odavno u ambisu. A nekada?
Nekada se iz Srnetice moglo vozom stići do Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane... U ovo mjesto nekada je svakodnevno dolazila dnevna štampa iz glavnih gradova svih republika bivše nam Jugoslavije... Što se moglo čitati na beogradskom, zagrebačkom i ljubljanskom asfaltu, čitalo se i u Srnetici. U krilu planine Klekovače... Ali... - Osnovnu školu završio sam u Srnetici 1932. godine. Moj otac je bio državni lugar i sjećam se mnogih događaja iz toga vremena. Čini mi se, da sam upamtio ono što je tada, a i danas, bilo veliko, a onda i nezaboravno.
Sjećam se jednoga Slovenca po imenu Petrič. Bio je krojač. Kod njega bi dolazili ljudi čak iz Drvara i Knina da im "uzme mjeru" i sašije odijelo. Imao je taj Petrič četiri sina: Karla, Gustava, Tončija i Fredija. Svi oni su u Srnetici tridesetih godina dvadesetog vijeka osnovali tamburaški orkestar... Sjećam se i jednog Hrvata. Zvao se Jozo Lastrić. Bio je obućar u Srnetici. U ovoj varoši bilo je i korzo. Svako veče bi, u pravcu Kozila i nazad, šetala mladost Srnetice... Bilo je i igranki i brojnih drugih susreta mladih. U sjećanju mi je ostala i muzika koju je sa prozora svoje kuće, puštao neki čovjek po imenu Vaso. Bio je šef ložionice u ovom mjestu i jedini koji je u Srnetici imao vergl. Bila je to čudna naprava na kojoj se uz pomoć neke ručke i federa, okretala gramofonska ploča i tako slušala muzika. Malo ko zna da je teritorija Srnetice pripadala Ključu, Knez koji je gazdovao na Bravsku sve do 1941. godine obavljao je tu dužnost i u Srnetici. - U Srnetici je bila podignuta i pravoslavna crkva... Imali smo mi u Srnetici i bioskop u kome su se uglavnom prikazivali nijemi filmovi kakvi su se mogli gledati i u mnogim drugim daleko poznatijim centrima, a bogami i evropskim metropolama... Imali smo i osnovnu školu koju je pohađalo pedesetak učenika. Svi su oni bili djeca ili šumskih radnika ili željezničara.. Imali smo i ambulantu sa čak tri ljekara.. I apoteku kakva nije bila čak ni u Beogradu. Nešto kasnije i svoj fudbalski klub. Imalo je ovo mjesto, dakle, sve što je trebalo da ima pravi grad. Ali, ponovo će, u krilu Klekovače, biti života koji je tako nepravedno ugasilo vrijeme.

na vrh